Možda nekima
Toronto, i uopšte Kanada, ne izgleda kao preterano uzbudljiva
destinacija, ipak meni je poseta ovom gradu ostala u sjajnoj uspomeni.
Mada se na prvi pogled mnogo ne razlikuje od drugih velikih
severnoameričkih gradove, u Torontu ima mnogo detalja koji ga izdvajaju.
Najpre da kažem da sam naše slatke crvene paprike, koje u ovo
doba godine dominiraju srpskim pijacama, neočekivano našla upravo u
Torontu, po prvi put otkako živim na severnoameričkom kontinentu.
Iako sam se tokom više godina provedenih u Americi navikla na šarenolikost ljudi i kultura, diverzitet sa kojim sam se susrela u Torontu bio je iznad svakog očekivanja. Jedva da se čuje engleski jezik na ulici. Iz raznih delova sveta ljudi su doneli svoju kuhinju tako da ima mnogo internacionalnih restorana - sjajna prilika da se probaju razna jela u originalnom izdanju. Zapamtite, samo sveži imigranti insistiraju na autentičnom kuvanju, posle se sve to postepeno prilagođava ukusu lokalnog stanovištva.
U svakom delu grada dominira određena kuhinja: na glavnoj ulici
ima mnogo bliskoistočnih i mediteranskih restorana sa nezaobilaznim
girosom. U kineskoj četvrti su, naravno, lokali sa raznim dalekoistočnim
kuhinjama – kineskom, japanskom, vijetnamskom, generalno veoma
popularnim u Americi i Kanadi. Zatim, restorani sa modernom
severnoameričkom kuhinjom, sa italijanskom, indijskom, francuskom...
može da se bira.
Ima i onih mesta koje služe takozvani fusion, od svega
pomalo. Recimo, u jednom takvom restoranu moguće je naručiti hamburger
slajders sa pomfritom i edamamom (soja u mahuni) ili kapreze salatu sa
zelenom salatom i kruškama, i na kraju kao glavno jelo piletinu na
malezijski način.
Interesantan mi je bio i Marché, lokalni ogranak
švajcarskog lanca restorana, koji ima sledeći koncept: u ogromnom
prostoru smešteni su punktovi gde se pred mušterijama sprema različita
hrana, supe, paste, salate, peciva, morska hrana, suši, torte i kolači,
itd. Na ulazu dobijete magnetnu karticu kojom “plaćate” na svakom punktu
gde uzimate hranu. Zapravo, plaćate samo jednom, na izlazu, za sve ono
što se na kartici skupilo.
Tek tada ćete, naravno, i primetiti da ste potrošili mnogo više
nego što ste planirali za jedan obrok! Inače, jede se za stolovima, baš
kao u klasičnom restoranu. To sve i ne bi bilo toliko zanimljivo da
enterijer i hrana ne izgledaju tako dobro i primamljivo. Ukus je, sve u
svemu, ipak bio ispod očekivanog.
Pravi biser za ljubitelje hrane je zatvorena pijaca Sent Lorens
(St. Lawrence) u centru grada. Na dva nivoa nekadašnje fabrike
automobila može da se nađe ogroman izbor svega i svačega, ima
neverovatan broj vrsta lososa, jastoga, kobasica, mesa od kamile, emua,
kengura, krokodila, itd.
Tu je i čuveno mesto za doručak Carousel, gde smo probali jaja sa topljenim sirom i kanadskom slaninom u zemički, uz kafu. Ima li išta tipičnije američko od ovoga?
Inače, kad smo kod tipične kanadske hrane, izdvojila bih dve namirnice - kanadsku slaninu (to je naša svinjska pečenica) i sirup od javora, bez koga se ne jedu američke palačinke.
Inače, kad smo kod tipične kanadske hrane, izdvojila bih dve namirnice - kanadsku slaninu (to je naša svinjska pečenica) i sirup od javora, bez koga se ne jedu američke palačinke.
Jednom prilikom smo sticajem čudnih okolnosti dospeli u Design District,
pratili smo živu rok svirku sa prikolice kamiona kao deo praznične
šetnje nekog radničkog sindikata (bio je Labor Day), i tu smo našli
divne male butike i kafiće. Jedan od kafea nosi super ime - Ezra Paund.
Iako Toronto važi za grad sa hladnom klimom mi smo se nagledali brojnih bašti restorana prepunih ljudi.
Sve u svemu, Toronto uopšte nije dosadan grad - ima toliko toga da se vidi, pojede i doživi.
"Gastro putopis iz Toronta" preuzet ja sa bloga SO I BIBER (Kulinarski dnevnk jedne Ivane u Americi) Ivane Lalicki uz dozvolu autorke.
B92
Нема коментара:
Постави коментар